Glavni oltar pod patrocinijem sv. Antuna Padovanskog zauzima središnji prostor apside svetišta. Lukovima ophoda dotiče se zidova, a vrh okomitog retabla diže se do šest metara u visinu. Oltarna menza, duga 3 m, u prilagodbi svetišta liturgijskoj reformi Drugog vatikanskog sabora je “otpiljena” te više ne postoji. Središnji dio nad menzom zauzima veliko svetohranište.
Arhitektonski se sastoji od zaobljenog ormarića po sredini, od kojega se u pozadini šire krila, oivičena ukladama i jonskim volutama. Profilirani uski vodoravni vijenac dijeli spremište za sv. pričest i ukrasna krila od gornje nadogradnje trostrane polupiramide, čiji vrh služi kao postament za raspelo ili za monstrancu prigodom izlaganja Presvetog Sakramenta. Vrata svetohraništa, kao i plohe krila, ukrašena su stiliziranim pšeničnim klasjem i grožđem, na zlatnoj pozadini, imitaciji mozaika. Ostali su dijelovi arhitekture uspjela mramorizacija. Okomita nadgradnja oltara, retabl razigrane barokne arhitekture i ornamentike uokviruje veliku oltarnu sliku sveca zaštitnika. Bočni krajevi oltara, baze stupova, po dva sa svake strane, i postolja kipova apostolskih prvaka ulaze u prostor ispred lukova ophoda do ravnine otpiljene menze. Baze i postamenti ukrašeni su cvjetnom ornamentikom, a pozadina im je, kao i kod svetohraništa, imitacija zlatnog mozaika. Ova se dekoracija razlikuje od ostale dekoracije oltara, ali djeluje skladno. Izveo ju je 1890. godine Slavoljub Vaglmajster, tada poznati zagrebački pozlatar. Vitki mramorizirani stupovi s jonskim glavicama podržavaju zaobljeni profilirani vijenac i nadgradnju postolja za stilizirane vaze na vanjskim postoljima, a na unutarnjim anđele, sa simbolima dviju bogoslovskih kreposti vjere i ufanja. Središnja scena oltara je slika sv. Antuna Padovanskog. Prizor prikazuje sveca u uobičajenoj ikonografiji. Obučen u smeđi franjevački habit, u redovničkoj ćeliji svetac, uronjen u molitvu, kleči pred otvorenom knjigom, dječak Isus u kratkoj bijeloj haljinici korača nad knjigom, a lijevom rukom miluje sveca po glavi. Na baršunom prekrivenom klecalu vidi se bijeli ljiljan, uobičajeni svečev atribut. Pozlaćeni okvir slike, po stranama je ukrašen rokaj ukrasima, a gornji luk je izveden stepenastim volutama. Dva anđela lučonoše lebde pri dnu slike.
Slika ne potječe iz vremena nastanka oltara, već je nabavljena stotinjak godina poslije od slikara Bergera, kako je već naprijed rečeno. Prostor među stupovima popunjavaju kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla. Izbor je svetaca vjerojatno izabran po imenu mjesta – Petrovo Selo. Završetak oltara je neobično raskošan. U samom vrhu je velika providna gloriola. Mnoštvo oblaka i anđeoskih glavica okružuje u sredini gloriole u crveno obučena anđela, sa simbolom treće bogoslovske kreposti – ljubavi. Svojim se rubovima gloriola naslanja na zavijutke završne arhitekture, na kojima dva adoranta drže poziv na poklon: “Venite, adoremus” – “Dođite, poklonimo se”. Prostor između oltarne slike i gloriole kipar je obilno popunio ornamentima drvene plastike. Među elemente školjke u rokaju vješto je ukomponirao biljne detalje lišća i cvjetova. Tu se posebno zapaža bujni vijenac, uz donji rub gloriole, s plodovima grožđa, krušaka i jabuka, isprepletenim lišćem. Nad lukovima ophoda nekoć su stajali kipovi sv. Ladislava i sv. Emerika. Očito su to bili prije spomenuti kipovi iz kapele u Vladisovu.
Bivši župnik Antun Prpić (2003-2017.) pronašao u župnom dvoru jedan kip sv. Emerika, visok jedan metar. Vrlo je vjerojatno da sa radi o jednom od tih kipova s lukova ophoda oko glavnog oltara. Na tim mjestima sada stoje kipovi nekog para svetaca. Prema nekim bi zapisima to bili kipovi sv. Ane i sv. Joakima, roditelja Blažene Djevice Marije. Vjerojatnije je ipak da ovi, inače lijepi barokni kipovi, predstavljaju sv Roka i sv. Elizabetu Ugarsku. Kipovi naime nemaju više svoje atribute po kojima bi se mogli identificirati, ali sv. Roka lako se prepoznaje po pokazivanju gole noge, zacijeljene od kuge, a žena na drugom kipu zauzima stav kao da dijeli darove, što upućuje na sv. Elizabetu. Ovo dvoje svetaca je inače bilo obljubljeno u ovim slavonskim krajevima. Oltar je tijekom vremena nekoliko puta bio obnavljan i prebojen. Osnovni, barokni premaz uglavnom je sačuvan. Uz Vaglmajsterovu pozlatu i oslik u donjem dijelu, gornji dio nadgradnje oltara obojen je zagasitim bojama, djelomično mramoriziran te na svojim mjestima posrebren i pozlaćen. Iz arhivskih se dokumenata ne može doznati tko je izradio oltar i Kipove na njemu. Takvih zapisa nema ni u župnom ni u biskupijskom arhivu. Na oltaru nema nikakva natpisa ili makar grba darovatelja, pogotovo ne majstora čije je djelo. Stilske osobine kipova apostolskih prvaka te ornamentika, međutim, snažno upućuju na Pavla Helfera, osječkoga baroknoga kipara, umrlog od sušice 1778. godine. Ovi su radovi veoma slični onim njegovim radovima u župnoj crkvi u Našicama. Sveci su vitki i visoki s neobično izražajnim očima te s posvrnutcima na draperiji, karkaterističnim upravo za Pavla Helfera. Kipovi na lukovima ophoda pripadaju sasvim drugome majstoru. Oni su naknadno postavljeni, a ne zna se točno kada i gdje su nabavljeni.