Stara, prvotna kapela sv. Antuna Padovanskog u Petrović Selu prvi se put spominje u kanonskim vizitacijama 1730. a 1746. bila je proširena. Bila je to drvena građevina, duga četiri, a široka tek tri hvati, ožbukana ilovačom i obijeljena. Nije imala stropa ni poda. Veoma jednostavni drveni oltar nalazio se na početku svetišta, jer je prostor iza njega služio kao sakristija. Na oltaru je bila uramljena slika sv. Antuna Padovanskog, ulje na platnu. Na pročelju je bio drveni zvonik s jednim zvonom. Bila je prekrivena sindrom i dobro ograđena. Prvotno se kapela nalazila u mjestu gdje je stajalo selo prije preseljenja na tada novi drum. Nakon preseljenja sela i kapele uz drum, kapela je bila podignuta na mjestu gdje je kasnije sagrađena škola. No, na koju se školu pod tim misli, ne zna se.
Gradnja nove crkve
Bilo je jasno od utemeljenja župe da drvena kapela, kako zbog svoje trošnosti tako i zbog svoje veličine, neće moći na dulje vrijeme zadovoljiti potrebe nove župe. Nju se nije moglo bez velikih poteškoća ni dovoljno proširiti ni tako urediti da bi odgovarala svojoj svrsi, a 1769. godine vizitator Josip barun Werneck zapisao, da će se u mjestu, “ako se ostvare dana obećanja, sagraditi nova, velika i od čvrstog materijala zidana župna crkva”, a gradnja bi započela već iduće godine.
Nije se, istina, sljedeće godine započelo s gradnjom nove župne crkve, već je to bilo 1773. godine. Gradnju crkve omogućila je imovina dotadašnje župne crkve, doprinosi župljana, a trećinu troškova podmirila je carica Marija Terezija. Područne vojne vlasti, kapetanija u Starom Petrovom Selu i regimenta u Novoj Gradiški bile su neposredni izvršitelji odluka viših vojnih vlasti, Generalkomande u Petrovaradinu i Ratnog vijeća u Beču. Župnik Demut je, dakako, bio uključen u rad odbora za gradnju i bio je posrednik između crkvenih i vojnih vlasti, između Duhovnog stola u Zagrebu i Generalkomande u Petrovaradinu. Uime vojnih vlasti poslove je vjerojatno vodio pješački satnik Tadija Oestereicher, kojega arhiđakoni ističu kao najzaslužnijega pri gradnji. Tako arhiđakon Ivan Josipović prigodom vizitacije 1780. godine navodi da župna crkva u Starom Petrovom Selu svoju izgradnju, uređenje i opskrbu u prvom redu ima zahvaliti darežljivosti carice Marije Terezije te jedinstvenom zalaganju spomenutoga satnika Oestereichera.
Gradnja nove župne crkve započeta je za vrijeme prvoga petrovoselskog župnika Demuta, ali je glavninu posla i dovršetak obavio župnik Matija Škvorc. Vojna je uprava sretno izabrala mjesto za gradnju crkve koje će tijekom vremena postati središtem Petrova Sela. Na prostranom slobodnom prostoru južno od tada novosagrađene ceŹste bilo je dovoljno mjesta ne samo da se podigne crkva, nego i da ima veliki cintor. Površina između cintora i druma zasađena je skladnim drvoredom divljega kestena. Sa sjeverne pak strane ceste također je zasađen drvored, tako da je središte sela dobilo privlačan izgled dobro zamišljenog perivoja. Na njemu se nalazila osim crkve zgrada vojne uprave, škola i župni dvor.
Gradnja crkve započeta je 1772, godiŹne. Pri gradnji se odstupilo od tradicionalnog usmjerenja zapad-istok, već je crkva usmjerena u pravcu sjever-jug. Takvom orijentacijom graditelji su pročelje crkve usmjerili preŹma naselju. Tako su, uostalom, izgrađene i sve druge crkve podignute uz stari drum na potezu od Novske do Broda. Sve su one pročeljem okrenute prema drumu, sjever-jug ili jug-sjever, ovisno o tomu jesu li izgrađene sa sjeverne ili južne strane ceste.
Nisu poznata imena niti graditelja niti izvođača radova. Vjerojatno su nacrti građevine načinjeni u uredima Ratnoga vijeća u Beču, koje je propisivalo tipove crkava koje su se tada gradile u Vojnoj krajini. Ratno je vijeće, naime, odredilo tri veličine crkava prema veličini i značenju mjesta. Crkva u Petrovom Selu spada u najviši red graničarskih crkava. Vijeće je putem Slavonske general komande i novogradiške regimente izabiralo izvođače radova i vršilo nadzor nad gradnjom. Župnik je bio član nadzornog odbora, a župljani su bili dužni besplatno raditi prema utvrđenom rasporedu.
Ne stoji tvrdnja J. Buturca, u brošuri prigodom 200. obljetnice župe u Starom Petrovom Selu, da je za gradnju crkve upotrijebljeno kamenje srednjovjekovne crkve sv. Đurđa u Vrbovi, po navodnoj odredbi arhiđakona. Arhiđakon Werneck je doista odredio da se ovo kamenje ima iskoristiti za dovršetak nove crkve, ali one Svih Svetih u Vrbovi, koja se tada još gradila, a ne župne crkve u Petrovom Selu, koja je upravo bila dovršena.
Gradnja crkve potrajala je oko tri godine, što je s obzirom na veličinu građevine i na tadašnje tehničke mogućnosti sasvim zadovoljavajući ritam. Kada je 24. studenoŹga 1775. arhiđakon Gušća i Svetačja i vikar za Slavoniju zagrebačkoga biskupa Josipa Galjufa barun Josip Werneck došao na kanonski pohod u Petrovo Selo zatekao je već potpuno izgrađenu novu župnu crkvu, “koju ću sutra blagosloviti”. On je u zapisniku vizitacije zapisao da se crkva počela graditi 1773. godine, gradnja je potpuno dovršena, a još istoga će dana majstori očistiti gradilište i unutrašnjost crkve. Sutra će na svečanosti blagoslova crkva biti potpuno spremna. Sveti Sakrament još se uvijek nalazi u staroj, drvenoj crkvi, a sutra će ga on u svečanoj procesiji prenijeti u novu. Bit će to simbolični znak dokidanja stare i otvorenja nove crkve.
Werneck je sa župnikom, vojnim zapovjednikom i seoskim starješinama razgovarao o staroj crkvi i mjestu gdje ona stoji. Zapovjednik je smatrao da to mjesto ne bi trebalo ostati prazno i da na njemu treba podići neku zgradu koja će biti na javnu korist. Arhiđakon se s time složio, ali je zaželio da se posebno obilježi mjesto gdje je stajao glavni oltar. Predložio je da se na spomen toga načini uzvišica od zemlje i na njoj podigne raspelo, da se tako trajno sačuva uspomena na svetinju.
Werneck nadalje piše da je nova crkva duga 14,5, a široka i visoka šest hvati. Zidana je, cijela nadsvođena i popločena opekom. U njoj je zidano pjevalište na koje se uspinje hrastovim stubištem. Na pjevalištu se već nalaze orgulje. Vizitator kaže da je njihov prospekt bio zapravo ormar, na čijim su vratima bile slike kralja Davida i sv. Cecilije, zaštitnika crkvene glazbe. Pod pjevalištem je smješten Božji grob. Već su sazidane menze za tri oltara. Za glavni je oltar već sklopljen ugovor s majstorom, djelomično već i isplaćen, a očekuje se da će tijekom proljeća biti postavljen. Iz stare je crkve prenesena slika sv. Antuna Padovanskog, a nad menze pobočnih oltara bit će privremeno postavljene slike iz interdiktom udarenih kapelica sv. Ladislava u Vladisovu, te sv. Križa u Tisovcu.
Werneck je zahtijevao da u crkvi svakako bude jedan oltar u čast Majke Božje, kako to dolikuje svakoj crkvi. Drugi pobočni oltar neka bude posvećen sv. Tadeju, jer to želi ovdašnji satnik “najzaslužniji promicatelj gradnje nove župne crkve”. Nesumnjivo da je Werneck mislio na satnika Tadeja Oestereichera, tada zapovjednika satnije u Starom Petrovom Selu. Uspomena na sv. Ladislava neka se sačuva na neki drugi način, slikom ili kipom na nekom od oltara.
Pobočni oltari postavljeni su nešto kasnije. Vizitator Josipović naime bilježi 1780. godine da pobočni oltari još nisu dovršeni. Prema njegovu pomalo nejasnom zapisu proizlazi da je spomenuti satnik Oestereicher dobrotvor ovih pobočnih oltara, od kojih se lik Majke Božje tek izrađuje, dok je slika drugoga pobočnoga oltara, pri čemu mu se ne spominje zaštitnik, već dovršena.
Istodobno je crkva već bila dobro opskrbljena liturgijskim predmetima, ruhom i posuđem. Oltari već imaju kanonske table, svijećanjake, raspela. Na glavnom je oltaru pomalo neobično svetohranište. Nije imalo ćelijicu s vratima, već je prostor zauzimao valjak što se vrtio na stožeru, a bio je izduben za smještaj posebno ciborija, a posebno pokaznice. Ispred glavnog oltara visi kandilo, a u crkvenoj lađi već se nalazi sa svake strane po šest lijepo izrađenih klupa.
Za zvonik Werneck kaže da je skladan i proporcionalan crkvi. Njegova je kupola u obliku piramide, pokrivena limom i djelomično pozlaćena. Arhiđakon Josipović 1780. kaže da zvonik ima četiri prozora sa “šalufima”, a u njemu su tri zvona. Jedno je kupljeno iz ostavštine prvog župnika Demuta, drugo je bilo dar carice Marije Terezije, a treće su nabavili sami župljani. Početkom 19. stoljeća crkva ima četiri zvona; veliko, teško 670 libara (1 libra = 0,56 kg), srednje 333 libre, malo 100 i cinkuš težak 30 libara.
Tada je već bio nabavljen i sat koji je otkucavao svakih petnaest minuta.
O visini zvonika vizitacije kažu samo to da se njegov zid iznad glavnog zida crkve diže šest hvati.
Nesumnjivo je da se 25. studeni 1775. godine može smatrati danom kada je crkva bila dovršena i blagoslovljena te se u njoj počelo obavljati bogoslužje. Nije jasno zašto se ovaj datum blagoslova crkve nije uzimao kao datum njezine izgradnje, nego se datum posvete crkve, dvije godine kasnije, uzimao kao datum izgradnje crkve. Blagoslov crkve i posveta crkve su dva posve različita liturgijska čina. Blagoslov je jednostavan obred koji može obaviti svaki svećenik, dok je posveta čin kojim biskup mažući sv. uljem zidove crkve na dvanaest mjesta posvećuje građevinu da služi isključivo za bogoslužje. Ovaj obred ne može obaviti svaki svećenik već je pridržan isključivo biskupima. Iz prakse se pak zna, da svaka crkva nije morala biti posvećena, ali je blagoslov crkve bio uvjet da se može u njoj obavljati bogoslužje. Ponegdje je posveta obavljena i sto godina nakon izgradnje, a neke crkve nikad nisu ni bile posvećene.
Za župnu crkvu u Starom Petrovom Selu pouzdano se zna da je bila posvećena. Posvetu je obavio zagrebački biskup Josip Galjuf prigodom dijeljenja sv. krizme 14. srpnja 1777. godine. Spominjemo usput da je biskup Galjuf sutradan 15. srpnja posvetio župnu crkvu u Novoj Kapeli. Posvetilo se međutim u Kapeli slavi na osmu, a u Petrovom selu na devetu nedjelju po Duhovima. U trenutku posvete crkve u njoj je sasvim sigurno već bio podignut glavni oltar, inače se posveta crkve ne bi mogla obaviti.
Crkveno zdanje u osnovi je sačuvano u svome prvobitnom, izvornom obliku. Tijekom vremena građevinu je trebalo održavati, prekrivati, žbukati i ličiti, ali pritom izvorna konstrukcija nije dirana. Moguće da je tek kupola zvonika promijenila svoj prvotni izgled. Stravična oluja, vjerojatno pijavica, poharala je 10. srpnja 1821. u sedam sati ujutro, samo središte Staroga Petrova Sela. Vjetar je oborio kupolu zvonika, srećom pred crkvu, a ne na krov. Pritom je srušio novi zid cintora i počupao kestene u drvoredu ispred crkve.
Arhiđakoni su 1804. i 1810. godine opisali izgled kupole zvonika, koji se posve razlikuje od njezina današnjeg izgleda. Tamo stoji da je kupola zvonika načinjena poput piramide, da je pokriverna limom, a počiva na četiri pozlaćene kugle. K tomu je kupola djelomično pozlaćena, a na njezinim uglovima su također pozlaćene male piramide. Pozlaćeni dijelovi lima na plastu kupole vjerojatno su bili monogrami svetih imena Isusa i Marije s prigodnim ornamentima, kako je to bio u to vrijeme običaj, a danas se može vidjeti na zvoniku sv. Marije na zagrebačkom Dolcu. Piramidalni tip kupole zvonika s manjim piramidama na uglovima nalazio se u to vrijeme na više crkava, a lijepo je očuvan na župnoj crkvi u Sv. Ivanu Zelini.
Ciklon je 1821. godine ovu kupolu srušio, a nova je napravljena u posve drukčijem obliku.
Inventar crkve je međutim poslije posvete.crkve nabavljan i obnavljan.
Dvije godine poslije posvete crkve, točnije 1779. godine, župnik Škovrc dao je postaviti novu, krasnu propovjedaonicu, koja i danas stoji na svome mjestu, iako više nema ono značenje koje je imala prije reformi Drugoga vatikanskog sabora.
Nasljednik župnika Škvorca Marko Čakalić nabavio je dvije ispovjedaonice i krstionicu i tako upotpunio crkveni namještaj. Nekim divnim čudom taj se
jedinstveni crkveni namještaj: oltari, propovjedaonica, ispovjedaonice i krstionica sačuvao do naših dana. Osim što je nabavljena nova oltarna slika glavnog oltara, druge znatnije promjene nisu zabilježene. Bilo je tek nekih izmjena u rasporedima kipova svetaca i neŹkoliko obnova inventara. Sličan primjer jedva da se može negdje naći.
U ovu je cjelinu naknadno ušla tek velika slika sv. Antuna Padovanskog na glavnom oltaru. Za staru sliku glavnog oltara vizitatori su zapisali da je prenesena iz prijašnje kapele, da je to bilo ulje na platnu i da je lijepa. Tijekom vremena očito je bila oštećena te je trebalo nabaviti drugu. Nova je slika nabavljena 1874. godine iz Neutischeima (Novog Tičina) u Moravskoj za 80 forinti. Nije zapisano ime slikara, ali sve upućuje na tamošnjeg, tada veoma poznatog slikara Ignacija Bergera. Njegovih je slika bilo u mnogim crkvama u Hrvatskoj, posebno u ovome dijelu Slavonije. Blagoslovljena 16. siječnja 1875. Slika je nabavljena iz ostavštine nekadašnjeg župnika Petra Filića. On je kao zagrebački kanonik oporučno ostavio župnoj crkvi 300 forinti. Namijenio ih je upravo za novu slika sv. Antuna Padovanskog, te da se na apsidi svetišta probije jedan prozor, kako bi svetište dobilo više svjetla.
Župnik je doista proveo želju oporučiteljevu. Nabavio je sliku, probio prozor i popravio oštećenja oslika na apsidi. Prozor je međutim kasnije ponovo zazidan, a tako zazidan stoji i danas.
Župnik Ivan Lechner oporučno je crkvi ostavio preko 3000 forinti da bi se tim novcem igradila zidana ograda crkvene cinkture. Njegov je nasljednik Antun Vukasović ispunio ovu njegovu želju 1817. godine. Tim je novcem iduće godine uspio obnoviti pročelje i zvonik župne crkve te limom prekriti zid cinkture.
Ugledni i učeni Vukasović, koji je kasnije postao zagrebački kanonik, dao je na ulazu u cintor podići pravi slavoluk u klasicističkom stilu. Njegova je sjajna zamisao bila da ući u crkvu, koja u kršćanskoj ikonografiji predstavlja nebeski Jeruzalem iz Knjige Otkrivenja, je navještaj konačnoga trijumfa, prolaska kroz slavoluk pobjede u nebo.
Iz Lechnerove je bogate ostavštine Vukasović 1819. godine dao oslikati svetište župne crkve. On je pozvao tada poznatog zagrebačkog slikara Antuna Köllera koji je u fresco tehnici naslikao prizore Rođenja Isusova, Preobraženja, i Posljednje večere, te veliku draperiju na apsidi svetišta, kao zastor iza glavnog oltara. Ove inače vrijedne freske naslikane su na uskoj susvodnici svetišta do slavoluka te posjetitelju vrlo lako promaknu, ako na njih ne bude upozoren.
I ove su freske sačuvane te se i danas mogu vidjeti. Bile su više puta obnavljane. Najprije ih je očistio zagrebački slikar Slavoljub Vaglmeister 1890. godine, potom 1920. Rikard Rojnik, poznati slikar crkava po Hrvatskoj. Za Rojnika je rad u petrovoselskoj crkvi bio koban. Dok je ovo radio, teško se prehladio i dobio upalu pluća. Bio je prevezen u bolnicu u Novu Gradišku, ali bilo je kasno. Umro je u novogradiškoj bolnici i pokopan je na gradskom groblju.
Umjesto Rojnika, kojega je smrt spriječila da dovrši posao zbog kojega došao u Staro Petrovo Selo, župnik je sljedeće, 1921. godine pozvao znamenitoga kranjskog majstora Petra Rutara, koji je u prvoj polovini 20. stoljeća također ostavio mnogobrojna djela u crkvama Zagrebačke nadbiskupije. Njegov se karakteristični rad prepoznaje na oslićima pobočnih oltara i posebno na slici Boga Oca u niši Božjega groba ispod pjevališta, koju jedva tko od posjetitelja crkve uopće vidi. Rutar je tu načinio i prigodni oltarić, dar seljanke iz Godinjaka M. Pamula.
Župnik Ulses je 1879. poduzeo temeljitu i sveobuhvatnu obnovu crkve izvana. Obnovljena je fasada i cjelokupni zvonik, na kojemu je drvena konstrukcija kupole posve izmijenjena. Ulses je naručio dvije slike za niše na glavnome pročelju crkve. Bile su to slike Majke Božje i sv. Josipa, izvedene na limu. Ulses nije zabilježio tko ih je Izradio. One su nakon Drugog svjetskog rata netragom nestale.
Na starim se fotografijama vidi da su i u nišama trijumfalnih vrata na ulazu u cintor stajale neke slike. Nemoguće je na fotografijama otkriti kakvom su tehnikom izvedene niti koga su predstavljale. Ni njih više nema.
Za Prvog svjetskog rata rekvirirana su sva zvona župne crkve. Godine 1923. od Berndorfske tvornice nabavljena su nova: veliko sv. Križa, teško 437 kg, glas A; srednje Blažene Djevice Marije teško 171, glas D, malo sv. Antuna, teško 123 kg, glas E. Zvona su plaćena 100 din po kg. Četvrto zvono, cinkuš, od 46 kg. dar je Ante Fulanovića, crkvenog starješine.
Župnik Petar Vudi bio je veoma glazben i osnovao je crkveni zbor. Međutim prostor na koru bio je pretijesan za njegov zbor i trebalo ga je proširiti. “Kako je uveden bio crkveni zbor”, piše Vudi u Spomenici, “a kor je bio tako tijesan, da nije moglo stati ni pet ljudi kod orgulja, to je u jesen 1928. godine proširen kor sa željeznom traversom za 1,5 metar, za svotu od 4427 dinara.”
Oslikani prozori prozori postavljeni su 1930. Prozoru svetištu sv. Josipa, dar župnika Vudija, sv. Antuna Pustinjaka dar Luje i Marije Novak, u lađi sv. Matije apostola dar Mate i Katice Svitlanović, sv. Ćirila i Metoda nabavljen iz crkvene blagajne. Plaćeni su ukupno 20000 dinara.
Iduće su godine postavljena ostala dva oslikana prozora; u lađi do pjevališta sv. Marije Magdalene nabavile su žene, a onaj sv. Cecilije je kupila crkva. Stajali su 12.000 dinara. Sve je vitraille izradila tvrtka vitro Ive Marinkovića iz Zagreba.
Nova obnova slikarija u crkvi izvedena je 1932. godine Kellerove freske, prizore na svodu svetišta i dekoraciju na apsidi obnovio je Augustin Bertini i brat mu Josip, iz Jasenovca. Osim obnove freski braća Bertini oslikala su ostali dio crkve dekorativnim motivima. Slikanje je trajalo pet mjeseci a stajalo je 26000 dinara. Tom su zgodom umjesto starih postaja križnoga puta postavljene nove.
Za Drugoga svjetskog rata crkva nije stradala od ratnih razaranja. Međutim, poslije rata, što zbog siromaštva naroda, što zbog zapreka koje su postavljale komunističke vlasti, crkva se uzdržavala uz velike teškoće i samo najnužnije zahvate.
Župnik Stjepan Kanić poduzeo je 1969. gradnju vjeronaučne dvorane. On ju je uz mnoge nesuglasice i zabrane vlasti i konzervatora ipak sagradio u nastavku sakristije prema jugu. Nije to najskladnije izvedeno, ali je za pastoralne potrebe župe to bilo jedino rješenje.
Isti je župnik poduzeo u okviru proslave 200 obljetnice crkve 1977. obnovu crkve izvana i iznutra. Dozvolom Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Osijeka odobreni su radovi. Obijena je sva stara žbuka, crkva je ponovo ožbukana, a na fasadu je nabačena hirofa. Poslove je izveo poduzetnik iz Sombora Duka Kiš. On je prema nacrtima Lojzike Ulman uz Vinkovaca obojio i unutrašnjost crkve. Stare Kellerove slike su obnovljene, a ostale slikanje po crkvi su prebojane. Crkva je obojena tonskim bojama s izvedbama liturgijskih simbola i ornamentike.
1993. godine na zvoniku je postavljeni elektronski digitalni sat koji otkucava vrijeme svakih petnaest minuta.
Župnik Milivoj Knežević poduzeo je 1997. novu preuredbu unutrašnjosti župne crkve, napose svetišta. Po nacrtima ing. Ivana Antolića, a u izvedbi Branimira Marovića iz Splita postavljeni su 1997. godine u svetištu mramorni oltar prema narodu, ambon i krstionica.
Nacrti su dobri, kvalitetno izvedeni. Možda se ipak moglo naći mjesta za staru krstionicu, koja mnogo više odgovara starom crkvenom namještaju.
Iste je godine crkva popločena mramornim pločicama, a Franjo Mrnjec, restaurator, rodom iz Gornjih Crnogovaca, obnovio je Križni put. Očistio je i obnovio slike, a gipsane je okvire pozlatio.
2006. godine, župnik Antun Prpić dao je obnoviti fasadu crkve i trijumfalna vrata na ulazu u cintor, izmijenjeniti drvenu građu i pokrov zvonika. Radove je nadzirao Zavod za zaštitu spomenika u Osijeku.
Današnji izgled crkve
Župna crkva u Starom Petrovom Selu jednobrodna je građevina sa suženim i nešto nižim polukružnim svetištem. Glavnim, sjevernim pročeljem dominira središnja ploha, omeđena dvostrukim polustupovima, pilastrima, s glavnim portalom, nad kojim je izveden prozor pjevališta, a završava zabatom u visini potkrovnog vijenca. Iznad njega uvis se diže do 37,70 m zvonik s barokno razvedenom kupolom. Na postranim plohama dominiraju visoke uske niše za kipove ili slike svetaca. Udvojeni pilastri završavaju dvostrukim glavicama, ukomponiranim u bogato profilirani vijenac, protegnut duž cijeloga potkrovlja zdanja. Od uglova pročelja prema gornjoj etaži zvonika uvijenim volutama izvedena je atika koja se nešto izdiže iznad ruba krovišta. Podijeljena je pilastrima na tri plohe. Na središnjoj plohi, koja slijedi linije gornje etaže zvonika, dominira elipsasti prozor, a na pobočnima plohama naročito je zapažen ornament spirale iznad glavica polustupova na pročelju.
Gornja etaža zvonika barokno je izvedena s naglašenim pilastrima dvostrukih kapitela koji na sve četiri strane omeđuju plohe s polukružnim prozorskim otvorima. Potkrovnom, profiliranom vijencu zvonika dodatnu živost daju polukrugovi po sredini ploha, kojima se otvara prikladan prostor za smještaj brojčanika sata. Kupolu zvonika sačinjavaju klasicistička lukovica iznad koje se izvija piramidalni stožac koji na sve četiri strane ima okomiti ovalni otvor. Vršak zvonika završava pozlaćenom jabukom i trostrukim križem iznad nje.
Istočno i zapadno pročelje crkve podijeljeno je lezenama na po tri polja s prozorskim otvorima, ukrašenim arhitektonskim elementima. Uz istočno pročelje u visini svetišta sagrađena je sakristija, uz koju je u novije vrijeme dograđena vjeronaučna dvorana, te nadstrešnica nad ulazom.
Po sredini apside vidi se prozorski otvor, koji je naknadno bio otvoren. Arhitektonski elementi prozora su ostali, ali je sam otvor naknadno opet zazidan.
Unutrašnjost crkve djeluje smirujuće skladno. Dvorana je dovoljno prostrana da u nju stane nekoliko stotina osoba, a za bogoslužje je izvanredno prikladna zbog toga što se sa svakog mjesta u crkvi lako može pratiti bogoslužje na oltaru u svetištu.
Na pravokutnu crkvenu lađu nastavlja se smanjeno polukružno svetište. Četiri zidna polustupa podržavaju oslikani svod svetišta s dva prozorska otvora i sakristijskim vratima s lijeve strane. Crkvena lađa je četverokutna dvorana, nadsvođena tzv. češkim svodovima koji počivaju na tri para masivnih stupova, međusobno povezanih lukovima. Svodovi u crkvenom brodu uzdižu se do 9,20 m u visinu, a u svetištu do 8,40 m. Stupovi su ukrašenim jonskim glavicama i profiliranim, masivnim tzv. abakusnim pločama. Između trijumfalnog luka i prvog para stupova u crkvenoj lađi vješto je izvedeno zaobljeno suženje zidnoga plašta za smještaj pobočnih oltara. Lijevi pak stup u istome paru iskorišten je za smještaj propovjedaonice, a pristup joj je otvoren iz sakristije probijenim prolazom kroz masu zida i spomenutoga stupa. Na četiri velike pobočne plohe su četiri prozora, ukrašena oslikanim staklom.
Graditelj je izbjegao da masu zvonika s unutrašnje strane crkve okomito osloni na nosive stupove koji bi zatvorili pogled prema svetištu u većem dijelu pjevališta i crkvenog predvorja u prizemlju. Teret zvonika naslonio je na masivni luk iznad pjevališta, koji ga prenosi na stupove u vanjskim zidovima. Time je dobio jedinstveni prostor bez vizualnih zapreka. Skučeno izvorno pjevalište, na koje je uz orgulje bilo mjesta za svega nekoliko pjevača, proširio je župnik Petar Vudi. On je dao probiti ogradu kora prema crkvenoj lađi i ugraditi 1,5 m široku ploču od armiranog betona po cijeloj dužini pjevališta.